Da odmah raščistimo: Pljevlja, Pljevalja, Pljevljima, Pljevlja... a ne Pljevlja, Pljevlje, Pljevlji, Pljevlju! Ko je razumio, razumio, ko nije, neće nikad.

Elem, vijali popovi žito na bogatim manastirskim imanjima, a neki asocijalan vjetar iz čista mira okrene pljevu pravo na čaršiju. Tako, po predaji, od nekadašnje Breznice nastaše Pljevlja.

Čaršija fina, a sela kojima se dolazi iz pravca Čajniča uglavnom prazna; kuće ruševne, limeni krovovi na štalama zahrđali, škole puste; pred onom u nekad povelikim Boljanićima jedini đak je brončani prvoborac Jakub Kubur, a danonoćno društvo mu pravi u travu zarasli spomenik s imenima 25 poginulih boraca NOB-a.

I da sam se s koje druge strane spustio u središte grada, prvo bih, još poizdalje, ugledao munaru Husein-pašine džamije i sahat-kulu. Džamija je, po Husein-paši, inače rođenom baš u Boljanićima, podignuta 1569. i ubraja se ne samo u najljepše u Sandžaku ili u Crnoj Gori već – tako se barem „prse“ Pljevljani – i na Balkanu. Bit će da se misli na ponutricu, mada se slućena ljepota – džamija je, na moju žalost, zaključana – nazire i izvana: trijem što ga pridržavaju četiri mramorna stupa, natkriven trima kupolama, bogato je urešen arabeskama, a takvi su i bočni prozori te „balkončić“ iznad desnog. Do prije nekoliko desetljeća Pljevljani su se dičili najvišom munarom na Balkanu, visoka je, naime, 42 metra, a taj se podatak i dandanas navodi u svim izvorima, mada su je neke naše, bosanske, odavno „prešišale“; dovoljno je preći granicu, proći kroz Ustikolinu i shvatiti da je pljevaljska priča o najvišoj munari aorist.

Zidana je „u kocku“, arhitektonski dopadljiva, ali bi se našlo i dopadljivijih, mada se živ čovjek u tome ne smije zalijetati kad dozna da ju je najvjerojatnije gradio mimar Hajrudin, isti onaj što je Starim mostom spojio obale Neretve u Mostaru. Ipak je u što čemu posebna, od toga da joj je na podu još uvijek prostrt originalni ćilim, tri godine mlađi od nje, po narudžbi izrađen u Egiptu, prošiven kožom i težak oko 400 kilograma, do toga da se u njoj, uz brojne druge stare, čuva rukopis Kur'ana iz vremena gradnje, s 352 minijature oslikane na pozlaćenoj podlozi. Naravno da je i ćilim i Kur'an dukate iskeširao Husein-paša, a „njegova“ je i 24 (i kusur) metra visoka sahat-kula s alemom na kroviću, kao što su bili i brojni drugi objekti koje je vrijeme odavno pojelo. Među posebnostima je i dlaka iz Poslanikove brade; kad je izložena, 27. noći ramazana, masa vjernika, a i ponešto nevjernika, nahrupi u džamiju vidjeti je. E, sad, imao je rahmetli Alija Nametak zanimljivu opasku o svim Poslanikovim dlakama što se čuvaju po bijelom svijetu, al' bolje mi je da je ne spominjem.

M.J. | Bljesak.info / Alene, oprosti :)

Iako su Pljevlja još za srednjovjekovlja – ovuda je prolazio put koji je, preko Skoplja, povezivao Dubrovnik i Solun, a preko Niša i Carigrad – razvijeno naselje, prvi put se spominju još 1430., jezgra današnjeg grada iscrtana je upravo Husein-pašinim amanetom. Preko puta je glavni gradski trg, a oko njega načičkane gotovo sve važnije građevine. Pljevljima sam tabanao 20. svibnja, kad Crnogorci slave Dan nezavisnosti; u to ime radnici na trgu montiraju binu, a „tonci“ isprobavaju razglas, Općina časti nastupom Alena Islamovića. Neću na koncert, što bi rekli „Nadrealisti“: Alene, oprosti :) Može biti da je u to ime osvanuo i grafit „Krivokapiću izdajniče“, bez zareza i uskličnika, ali s dodatkom onog znaka s križem i četiri S. Ne znam je li isti sprej-umjetnik koji metar dalje naslikao isti, samo veći znak sa srpskom trobojkom, a vjerojatno je neki drugi ili treći autor portreta Nikolaja Romanova, mada ne shvatih zašto su na podlozi crna i žuta boja, k'o da je, ne dao Gospod, Romanov bio austrougarski , a ne ruski car. Ambijent trga, jedinog većeg ravnog prostora u gradu što se sav povješao po blagim pristrancima, ugodan je, a narod opušten, čak i oni – začudih se nakon što vidjeh da je pred svakim tako – što u poduljim redovima strpljivo čekaju ispred ulaza u banke, poštu, Elektrodistribuciju, vodovod...

Stražu u kutu trga, blizu velikog dvostrukog metalnog srca i jedne od ljepših fontana što ih vidjeh na našim prostorima, drže Rafael Batino alias Mišo Cvetković, Bitoljanin, politički tajnik OK KPJ za Sandžak, strijeljan 1942. od četnika, i Mirko Pejatović, politički komesar 2. bataljona Treće proleterske sandžačke brigade NOV-a, zaginuo iste godine na našim stranama, u Homatlijama kod Konjica. Ko zna, ko ne zna, ali je Sandžak do 1945. tretiran kao posebna republika, čak je ovdje, u Pljevljima, u studenom 1943. utemeljeno Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS), ali je na kraju rata odlučeno drugačije, da Sandžak bude podijeljen između Srbije i Crne Gore, a kao posebna administrativna jedinica za sva vremena izbrisan. Malo je čudno da ni Batino ni Pejatović nisu proglašeni narodnim herojima, kao ni Mile Peruničić (1890. - 1961.), sudionik Balkanskih ratova, a onda i Prvog i Drugog svjetskog rata, vijećnik i, potom, tajnik AVNOJ-a, biran na neke od najviših državnih dužnosti. Iako je pokopan u Aleji narodnih heroja beogradskog Novog groblja, iako je sakupio omanju vitrinu socijalističkih ordena, do najvažnijeg nije dobacio. Njega nalazim u parku iznad trga, na metalnom postolju umjesto betonskog ili kamenog postamenta, naslonjenog na jedan od najljepših „bosanskih“ stećaka od svih koje ikad vidjeh.

M.J. | Bljesak.info / S (umal') imenjakom Peruničićem

Sasvim u kutu parka bista poručnika Božidara Žugića (1915. - 1941.). Atraktivna mjesta već su bila zauzeta kad su se Pljevljani „sjetili“ da je još jedan njihov sugrađanin stradao u borbi protiv fašista; ovo „sjetili“ stavljam u navodnike jer su to svi dobro znali, a problem je bio u tome što se Žugić, školovan vojni kadar, sa završenom vojnom akademijom, „samo“ borio, poginuvši u Aprilskom ratu u Gložanu kod Bačkog Petrovca, i to kao član kraljeve vojske, a da uopće – džaba mu i akademija, i borba, i pogibija od fašističke ruke – nije bio komunist.

S trga ću, bacajući još koji pogled na Husein-pašinu džamiju, ali i na zgradu pagodastog krovnog vijenca, te na hotel „Pljevlja“, podignut u planinskom stilu – ispred njega, u travi, kockasti spomen davno izblijedjelih slova da je tu osnovana IV. Narodnooslobodilačka udarna sandžačka brigada – prema Domu kulture. Na tu stranu je, međutim, pomrtvo, osim jedne katnice sazdane u stilu starih bosanskih kuća nema ničeg zanimljivog, pa se vraćam na glavnu ulicu i hitam prema još jednoj džamiji.

Tako barem izgleda izdaleka, ali će se ispostaviti da se radi samo o 30 metara visokoj munari što visoko natkriljuje također visoku i vrlo krošnjastu žalosnu vrbu. Džamija je, istina, stajala tu, ali samo do 1963., kad je „narodna vlast“ „spoznala“ da na čitavom nemalom gradskom području nema drugog mjesta za izgradnju zgrade „Elektroprivrede“ pa je srušila. Ostao samo minaret. Inače se zvala Hadži-Hasanova, a isto se zove i džamija u mom Kreševu; hajd' mu ga zna, možda je isti lik gradio obje, pogotovo što se i ova zidana početkom 16. stoljeća. Mnogi misle da je Evlija Čelebi, govoreći o deset pljevaljskih džamija i tvrdeći da je najstarija ona pored rijeke Breznice, mislio upravo na Hadži-Hasanovu. Je li najstarija, ne može se sa sigurnošću utvrditi, ali da je (bila) najbliže Breznici, jest. Uglavnom sada još samo stariji Pljevljani pamte nekadašnje sofe i česmu pred džamijom te mezarje oko nje. Vratašca kojima se ulazi u munaru zaključana, do njih vode metalne stepenice, a oko temelja nekoliko kamenih krhotina, pretpostavljam od nekadašnje džamije.

M.J. | Bljesak.info / Hotel „Pljevlja“

Nije Hadži-Hasanova džamija jedini srušeni muslimanski vjerski objekt, isto su prošle i Misri Ahmed-beg Jusuf kadi džamija te Bubica džamija, poravnate 1959. zbog reguliranja korita Breznice, a za Kraljevine Jugoslavije nestale su Hamidija i Odobaša džamija. Po pljevaljskim selima je bilo još gore, fali ih čak 16, a rušene su za svih ratova, uljučujući i posljednji, devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je, iako u Crnoj Gori nije bilo rata, spaljena džamija u selu Planjsko. Stradalo je i na desetke drugih objekata i prostora, pogotovo grobalja, pa tako i Sadri-esbek Osman-pašina medresa, što je stajala preko puta Husein-pašine džamije i sahat-kule, točno ondje gdje se danas nalazi hotel. U donošenju odluka o rušenju najviše su, kažu mi dvije starije nane što ih srećem u sporednoj uličici kod sahat-kule, najviše sudjelovali „naši“, tj. ondašnji Muslimani.

Ipak je ostalo još mnogo što iz osmanskog doba, evo, recimo, Rizvanija, odnosno Hadži-Rizvan čauševa džamija, smještena koju stotinu metara bočno od glavne ulice, mada se ona, ni estetski, ni veličinom, nikako ne može uspoređivati s Husein-pašinom i Hadži-Hasanovom.

Danas pravoslavnih, podijeljenih, kao i drugdje u Crnoj Gori, na Srbe i Crnogorce, ima više od 80, a muslimana, podijeljenih na Bošnjake i Muslimane, tek malo više od 15 postotaka. Na to da je islam stoljećima bio dominantna religija, pokazuje i činjenica da blizu gradskog središta, izuzev crkve svete Petke, nema nijednog pravoslavnog objekta: hram svetog Georgija je podaleko, na brdu, u naselju Guke, a manastir Svete Trojice kilometar-dva izvan grada.

Prije nego li krenem na te strane, skoknut ću do mrestilišta Vodice, u velikom parku na Breznici. Voda, priroda, hladovita bašta kafića-brvnare na čijem zidu jedan mladić upravo dovršava slikovitu reklamu „pljevaljskog piva“; jednom riječju milina. U velikom parku, jeno do drugog, sportska dvorana i stadion FK „Rudar“. Nekom će ime kluba možda biti iznenađenje pa ću napomenuti da ovdašnji rudnik uglja hrani oko 1100 obitelji i, pogotovo preko ovdašnje termoelektrane, glavni je zamajac razvitka pljevaljskog područja. Usto se zna da su još Sasi kopali olovnu rudu na Šupljoj stijeni, a tu se ekploatira i dandanas. Na stadionskoj ogradi puno nemaštovitih grafita, a na središnjem mjestu parka masivni spomenik bez ikakvog natpisa. Da ne bî starijeg bračnog para, sad bi ovdje stajalo da je partizanski, mada mi se, priznajem, dok sam ga obilazio sa svih strana, ispod čeone kosti zavukao i svrdlao povelik crv sumnje – čudna forma, pa to ti je, ako je partizanski, među maštovitijim je. Nije, rekoše mi, to je ogromna betonska igla šivaćeg stroja, podignuta u čast štrajka krojačkih radnika, koji se dogodio 1940. Štrajk je, naravno, ugušen, siroti krojači dvostruko nastradali, ali je, evo, nakon svega ostao barem spomenik, i to kakav. I da, partizanski, još veći, nalazi se u još jednom parku blizu grada, znakovitog naziva Stražica.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik krojačima-štrajkačima u Vodicama

Zamalo sam u Gukama, ispred hrama svetog Georgija, kažu druge najveće pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Sagrađen je nedavno, dovršen 2011., mediji mjesecima pisali kako su izgradnju financirali neki ljudi čija se imena nađu i na tjeralicama. Ko god je – nije moje da ulazim u harame i halale – fino ju je osmislio. Kupola i križeva na njima ne možeš prebrojiti, plus čistina, koja svakoj građevini sačuva dobar dio ljepote. Bočno, pored ulaza u portu, rešetkasta kućica nalik velikom košu za kukuruze, podignuta, bit će, to samo pretpostavljam, za liturgiju na otvorenom. Na trafostanici blizu crkve sveprisutna parola „Dogodine na Lovćenu“; za one koji nisu u toku, crnogorski Srbi bi da sagrade kapelu na Lovćenu i tamo prenesu Njegoševe posmrtne ostatke, dok se – da, zvuči malo smiješno! – crnogorski Crnogorci žestoko protive ideji, ne dajući ni pričati da se vladika, pjesnik, filozof i vladar miče ikud iz svog mauzoleja. Parola je kombinirana sa srpskom zastavom i likom mitropolita Amfilohija.

Do manastira Svete Trojice stiže se zakučastim puteljcima – da se pohvalim, zalutah samo jednom :) – jednog od najstrmijih dijelova grada, pa kroz rijetku šumu. Manastir se, kao i mnogi drugi, uglavio u klisuri, sigurno teško pristupačnoj u onim teškim vremenima kad su križ i krst svako malo bacani pod noge.

Ima u pljevaljskom kraju još manastira: u Đurđevića Tari je iz 15. stoljeća, predan pod zaštitu svetog Arhangela Mihaila, 45 kilometara od grada, blizu sela Premćani, manastir Dovolja, star otprilike koliko i prethodno navedeni, u kojem je zamonašen Arsenije Čarnojević, te manastir Dubočica iz 16. stoljeća, u kojem je šest godina proveo sveti Vasilije Ostroški. Nemam kad posjetiti ih sve, ali se, ne samo zbog blizine, neću pokajati što sam izabrao baš Svetu Trojicu.

Jest da je glavni „mamac“, pozlaćeni štap svetog Save, za koji se i dalje svugdje navodi da se čuva u ovom manastiru, još 2006. – tako mi, užurban, u prolazu, reče mladi crkvenjak – odnesen u manastir Mileševu, gdje, dodade, ali ne objasni zašto, i pripada. Svetoj Trojici je – eno ga u desnom kutu do oltara – ostavljen kovčeg (kivot) pokriven zelenim platnom u kojem je sveti Sava bio sahranjen. Ne fotografiram ga na izričitu crkvenjakovu naredbu, ali ne mogu odoljeti ne staviti u objektiv beskrajno dopadljive freske kojim je prekrivena kompletn ponutrica. Toliko zovu i mame da se, nakon obilaska dvorišta, još jednom vraćam unutra.

M.J. | Bljesak.info / Jedna od fresaka u crkvi Svete Trojice

Freske nisu jedine: tu je i nekoliko starodrevnih natpisa, plus oni na grobovima davno umrlih monaha u zidu crkve i u živoj stijeni te mnogo drugog.

Manastir se inače prvi put spominje još 1537. godine. Narodna predaja ga je vezala za Nemanjiće koji, kad sevidi broj njihovih zadužbina, nisu ni radili ništa drugo već zidali manastire. Prije će, naravno, biti da je podignut po nekom lokalnom srednjovjekovnom tajkunu, odmilja velikašu ili vlastelinu, odnosno tajkunskoj obitelji. E sad, ono što rekoh na početku, o toponimu Pljevlja, moralo se odnositi upravo na ovaj manastir, budući da se ne zna za neki drugi u blizini grada. Bit će da je, gdje su se rasprostrla Pljevlja, bilo manastirsko imanje, tim više što se jedan dio grada naziva Gumna, o čemu je koju riječ u svojim zabilješkama sredinom 16. stoljeća ostavio i venecijanski plemić Katarin Zeno. O značajnoj prosvjetnoj ulozi manastira i bogatstvu njegove riznice, po nekima po vrijednosti na trećem mjestu u cijeloj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, mnogi su pisali s neskrivenim divljenjem.

Navrh dvorišta velika ozidana rupa u koju se ulijeva tanani vodeni brzac. Da nije bilo žive vode, ne bi bilo ni manastira, ni ičega što spomenuh. Nedohvatna, a rado bih, dan je baš-baš vruć, niz grlo poslao koji gutljaj. Krijepila je stotine Božjih ljudi, znam da bi okrijepila i mene.